[dropcap]PARIZ[/dropcap] Rafael Nadal i Novak Đoković “ukrstiće rekete” po 42. put u karijeri, a drugi put u finalu Rolan Garosa.
Španac želi devetu titulu, a Novak prvu i jedinu koja mu nedostaje na grend slem takmičenjima. Prvi teniser svijeta ima 22 pobjede u međusobnim okršajima, a Novak 19, podsjeća Sportal.
Prije finala Nadal je u razgovoru s medijima govorio o svojim emocijama, suzama, sujeverju, strahu, lažima, ali i ponekim propustima. Iako je jedan od najboljih tenisera ikada, Nadal je priznao da je često znao da koristi pogrešnu taktiku tokom meča.
“Desilo mi se mnogo puta. Ali, na sreću, uspio sam da promijenim pogrešnu taktiku tokom meča. Primjera radi, u Rimu protiv Endija Mareja sam imao pogrešan izbor u prvom setu”, kaže on.
Prisjetio se i dana kada je šutirao flašice u meču sa Marinkom Matoševićem, a koje uvijek tako precizno ostavi ispred stolice.
“To je bilo smiješno. A, što se tiče sujeverja? Rituali potiču iz mlađih dana. Zaista ne znam zašto sve to radim. Ali, postalo je dio mene, iako je malo uznemiravajuće. Mogu li odigrati meč da sve to ne uradim? Mislim da bih mogao. Sigurno bih jednog dana mogao da igram, a da ne dodirnem nos ili kosu. Mogao bih da igram, a da ne postavim flašice ispred moje stolice. Ali ne, nikada neću biti u stanju da serviram, a da ne povučem svoj donji veš. To ne mogu da uradim”, nasmijao se Nadal i prisjetio dana kada mu je doktor rekao da bi karijeru mogla da mu bude ugrožena zbog povrede stopala.
“To je bio težak dan. To je bilo u momentu kada sam tek počinjao karijeru. Bilo je teže od onog što sam prošao s koljenom 2012. Osvojio sam 11 grend slem titula, ne znam ni sam koliko masters trofeja, postigao sam stvari za koje nikada nisam mislio da bih mogao, ne samo u tenisu nego i u životu. Čak i da sam tada morao da odustanem bio bih ponosan. Povreda stopala je bila na početku. Nisam plakao kada sam bio kod ljekara, ali jesam kada sam došao kući. Uplašio sam se da nikada neću moći da ostvarim svoje snove”, ističe on.
Nadal je otkrio da često plače kada gleda filmove, a znao je i zbog sporta da pusti suzu.
“Plakao sam kada je Rodžer Federer osvojio Rolan Garos 2009. To me je zaista dotaklo, jer je zaslužio poslije toliko finala i polufinala. Takođe, plakao sam i kada je Španija osvojila svjetsko prvenstvo u fudbalu u Južnoj Africi”, navodi Nadal.
Kaže da ne voli da laže, ni na konferencijama za medije.
“Nemam naviku da lažem. Ponekad jednostavno ne kažem stvari, to je drugačije. Ernests Gulbis kaže da su naše konferencije dosadne. Poštujem njegovo mišljenje. Ali, volim kada su ljudi ljubazni i imaju manire. Ono što je dobro za mene, ne mora da bude za druge. Ja se borim na terenu, ne van njega. Nedostatak poštovanja, arogantan stav, male bitke, ‘prljavi’ razgovori – to je za mene nevažno”, kaže svjetski reket broj 1.
Ako ste mislili da se nikada nije uplašio kada je izlazio na šljaku, prevarili ste se.
“Rekao bih da je to bilo u finalu Rolan Garosa 2012. Zbog kiše? Zbog Novaka Đokovića? Ne! Razlog su bila tri izgubljena meča od Novaka u nizu u finalima grend slem takmičenja, na Vimbldonu, US Openu i Autralijen openu. To finale je bilo nevjerovatno važno za mene. Noć ranije nisam mogao mnogo ni da spavam”, otkriva Nadal.
Prisjetio se i dana kada je 2009. publika u Parizu posljednji put vidjela da gubi. Tada je poražen od Soderlinga.
“To nije bio dobar dan. Nije bilo lijepo osjetiti da ljudi žele da izgubite, na mjestu koje volite više nego bilo koje drugo. Publika i nije baš bila za mog rivala, željela je da izgubim. Ali, to je sport. Ponekad ljudima dosadi da jedne te iste gleda na pobjedničkom postolju. Mislim da su bili više protiv toga šta predstavljam, a ne protiv mene. Nisam uradio ništa loše. U svakom slučaju, poraz je bolio, ali sam morao da ga prihvatim. Mislim da je moj odnos sa francuskim navijačima od tog dana bolji”, priznao je Nadal, a prenose američki mediji.
