[dropcap]RIO DE ŽANEIRO[/dropcap] Biti u cipelama poznatog fudbalera: prvo jedna noga, potom druga, glavu gore, smiješak; omiljena je to fotografija s godišnjeg odmora mnogih turista, koji putuju u brazilsku metropolu Rio de Žaneiro.
Na legendarnoj “Maracani” – ogromnom stadionu na kojem se ostvaruju snovi brazilskih fudbalera, gdje se na 90 minuta zaboravlja razlika između siromašnih i bogatih, gdje svi zajedno skaču i slave na tribinama, pogotovo kada igra omiljena nacionalna reprezentacija Selecao – samo veliki mogu biti ovjekovječeni. Ronaldo, Franc Bekenbauer i Romario udarili su svoje otiske stopala na tlu – odmah pored neprikosnovene fudbalske legende Pelea.
Otisci oko 90 drugih svjetskih fudbalskih velikana odliveni su ovdje u betonu. A među njima je samo jedna fudbalerka: Marta Vieira da Silva.
“Bio je to vrlo emotivan trenutak kada sam imala priliku da ovjekovječim svoja stopala na ‘Maracani'”, kaže Marta, kako ju najčešće zovu, u razgovoru za Deutsche Welle.
Od 2006. do 2010. – dakle, pet puta zaredom – proglašena je najboljom fudbalerkom svijeta, 10 puta je 28-godišnjakinja bila jedna od tri finalistkinje – i na posljednjem izboru u januaru 2014. I Marta je legenda – ali u ženskom fudbalu.
Loši preduslovi za ženski fudbal
Ko želi razgovarati s “Peleom u suknji”, kako nazivaju Martu, neće je pronaći u Brazilu. Ona živi u Švedskoj – u međuvremenu joj je to druga domovina u kojoj igra za švedskog prvoligaša Tirese FF.
Već s 18 godina je izuzetna igračica otišla u tu skandinavsku zemlju, jer tada su vladali, a i danas tamo vladaju, daleko bolji uslovi za žene fudbalere.
“U Brazilu nema strukture za ženski fudbal. Ne postoji čak ni službeno nacionalno prvenstvo”, kaže ona.
Najveća fudbalska legenda, poznata u čitavom svijetu, u vlastitoj zemlji, Brazilu, ne može profesionalno da igra. Zbog toga je morala otići u Evropu.
I novinar Horhe Luiz Rodrigez to potvrđuje: “Uslovi za žene fudbalere vrlo su ograničeni; profesionalnog fudbala za žene u Brazilu zapravo nema.”
Rodrigez je prvi koji je uopšte izvještavao o ženskom fudbalu u Brazilu, i do danas je uglavnom i jedini. Zbog toga je u ime brazilskih medija nadležan za nominaciju Svjetskog fudbalskog saveza FIFA za svjetsku fudbalerku godine.
Nejmar važniji od čitave ženske reprezentacije
Nema profesionalne lige, loše plate, malo klubova. Brazilskim fudbalerkama nije lako uprkos tome što se brazilska ženska fudbalska reprezentacija ubraja među najbolje na svijetu. Trenutno je iza SAD-a, Njemačke i Japana, na četvrtom mjestu svjetske ljestvice.
Ipak, čini se da dobra pozicija u međunarodnom poretku i osvajanje olimpijskog finala ipak nisu dovoljni brazilskim investitorima i medijima da bi ženskom fudbalu posvetili više pažnje.
Jedan od malobrojnih profesionalnih klubova koji ima žensku ekipu koja je dobro funkcionisala donedavno je bio FC Santos. Uz Pelea i druge svjetske vrhunske igrače klub je doveo Nejmara, aktualnu superzvijezdu muške nacionalne reprezentacije. Kako bi ga zadržali, klub je trebao novac, pa je kratkoročno “ugasio” ženski tim. Priča se da je od toga plaćena desetina mjesečnog prihoda mlade zvijezde.
Ubrzo nakon toga Nejmar je ipak otišao u Barselonu, gdje je dobio još bolju ponudu.
Fudbal nije za žene
Za njegovu koleginicu Martu odlazak u Evropu bio je od ključne važnosti.
“Morala sam do Švedske kako bih se razvijala kao profesionalna fudbalerka. U Brazilu to ne bi išlo”, kaže ona.
Marta potiče iz malog grada na sjeveru Brazila. Već rano je počela igrati fudbal i to uz neodobravanje njenog starijeg brata.
“On nije želio da igram fudbal i zapravo me htio zaštititi. Jer u gradu se sumnjičavo gledalo na to što jedna djevojka igra fudbal”, priča danas. “Međutim, moj brat je uvijek imao puno posla i tako sam ipak nekako uspijevala pobjeći i igrati fudbal.”
I Martina koleginica iz tima s nacionalnog izbora, Bruna Benites, odrasla je uz začuđene poglede. Kada je igrala fudbal sa svojom braćom savjetovali su joj da ne gubi vrijeme na te “muške stvari”. Ali ni Bruna se nije dala smesti i danas igra za Sao Hoze Esporte Club”u Sao Paolu – mali, uglavnom nepoznati klub.
I sama Bruna u zemlji je još uvijek nepoznata. Još nema ni portugalski unos u on-line leksikonu Wikipediji, iako je kapiten brazilske nacionalne ekipe.
“Uopšte nemam problema dok hodam gradom. Zapravo me vrlo, vrlo rijetko neko prepozna i zamoli za autogram”, kaže u intervjuu za DW.
Mnogo predrasuda: lezbijke, spore, dosadne
“Još uvijek je puno predrasuda”, kaže sportski novinar Horhe Rodrigez.
Mnogi vjeruju da se podrazumijeva da su fudbalerke lezbijke.
“Osim toga, često se tvrdi kako je igra prespora, a pasovi predugi”, otkriva iskusni sportski novinar, koji je izvještavao s pet svjetskih fudbalskih prvenstava i daje do znanja da on ne dijeli to mišljenje.
Ako uopšte postoje namjere da se nastavi sa ženskim fudbalom u Brazilu, one dolaze od strane FIFA.
“Ono što nedostaje je volja kluba”, kaže Rodrigez.
A i novca, naravno, nedostaje.
Kapiten Selecaoa, Bruna Benitez, još uvijek igra za svoju brazilsku ekipu.
“Rado živim blizu svoje porodice”, kaže ona.
Do sada je dobila 9 ponuda iz inostranstva. Međutim, uskoro će i ona napraviti korak za svoju karijeru i napustiti svoju zemlju.
Marta da Silva sredinom godine dolazi u Brazil. Ali ne da bi igrala fudbal, već samo da bi gledala. Ona je jedina žena, uz svjetski poznate velikane poput Ronalda i Pelea, FIFA-in izaslanik za muško Svjetsko fudbalsko prvenstvo ovog ljeta.
“Sanjam o tome da nova generacija mladih žena koja sada odrasta ima priliku da profesionalno igra fudbal u svojoj domovini, u Brazilu”, kaže ona. Puno toga je već učinjeno, smatra Marta. Prije svega, sumnjičavost prema mladim djevojkama koje igraju fudbal sve je manja. Ipak preostaje još mnogo posla.
“Ja sam ostavila prve ženske otiske stopala na ‘Maracani’. Ali to ni u kom slučaju ne smiju biti i posljednji”, nada se Marta.
