[dropcap]BANJALUKA[/dropcap] Razmišljam nešto; ovi momci iz bh. fudbalsko/nogometne reprezentacije su ovdašnja djeca, odrastali pod našim, kakvim-takvim parčetom neba, ovdje su ganjali prvu loptu, igrali na male, mastali o velikim…
Ovdje su, valjda, i rođeni – ne znam, neću da im pretresam biografije, nije ni novinarski ni ljudski, znam samo da smo komšije, svi mi. Dok su oni trčali za tim svojim loptama, ja sam negdje trčala za svojom, a poljane su nam se dodirivale, sve je to tu, na dohvat ruke. Ipak su oni moji prvi susjedi…
Nije valjda dijete rođeno 1990. u Tuzli odmah znalo da treba mene da mrzi?! Nije mu valjda neko odmah rekao da svako kome je ime Jelena ugrožava njegov život, da ga se kloni, potajno prezire, javno poziva na linč?! Iskreno se nadam da nije, jer ni ja, deset godina ranije, nisam na svijet došla s mržnjom u srcu i očima.
Ako jeste, zašto se onda čudimo svojoj sudbini, zašto smo ubijeđeni da je ne zaslužujemo, da smo prokuženi, prokleti, odbačeni, prognani iz boljeg svijeta?! Ako je tome naučeno, zajedno sa prvim udarcima lopte, kako očekujemo da daje golove protivnicima?! Ipak je svako kovač svoje nesreče…
Nekako su nas, u međuvremenu, ubijedili i naučili da se mrzimo, da smo najveći neprijatelji, životni rivali, a poljane nam se dodiruju. Naučili su nas stariji i mudriji da je sasvim u redu gledati preko okeana, a pljuvati prvog komšiju. Treba i preko okeana, al’ dvorište do moga nekada i nema ogradu. Ne mora biti bodljikava žica; postoje i ruže…
Zašto su nas uvjerili da uz prepunu “Marakanu” navijamo za Argentinu, recimo? Pa ja, vjerovatno, nikad neću stići ni do Brazila ni Argentine, al’ eto mi Tuzle tu pod nosom.
Zašto više volim Mesija od Pjanića? Jeste, prvi ima mnogo novca, zlatna kopačka, ime, nema plemena gdje za njega nisu čuli. Potonji je samo Pjanić, dječak iz Tuzle, od oca Fahrudina i majke Fatime. Ne znam imena Mesijevih roditelja. Meni dovoljno.
Kako su nas uspjeli ubijediti, pa smo toliko zadrti, čak i kada nismo? Vidim sinoć na društvenim mrežama i mnogi ovi moji navijavu za BiH. Jel’ to puca led ili smo toliko inatni da to sad hoćemo, eto baš namjerno? Nekako je sve to, ipak, stidljivo, još se kao i izvinjavaju ostalim svojima, koji i dalje žive i preziru. Ne znam samo koga i šta, valjda sportiste, mislim ove iz BiH.
Baš ih mrze, oni su im krivi za sve. Što nema posla, što nas glođu korupcija i beznađe, što smo mi mi, a oni oni, pa još onda tu i neki treći. Pjanić je sigurno kriv i što roditeljske dvije marke troši u kladionici, na Real i Liverpul. E, oni su naši, i oni nisu krivi!
Kako su nas uvjerili da je mržnja najsplativiji sport? Da ubire najzdravije plodove? Da su to i ona naša djeca sinoć na “Marakani”? Da, naša, koliko i mi već odavno nismo svoji. I ničiji…
I neće nas ni sport dozvati pameti, nisu nesreće, pa kako će sreća?! Ništa, nastavite da mrzite svoje prve komšije, tuđe dijete koje ganja loptu ispred zgrade, nekog budućeg Pjanića. Mrzite ga koliko volite Mesija.
Valjda će nas neki novi mesija, jednog dana, sve zajedno šutnuti u neku bolju favelu.
(Izvor Facebook; Jelena Pralica-Zlatinić)
