[dropcap]BANJALUKA[/dropcap] Petar Perović, jedan od osnivača banjalučke rukometne škole, rođen je 17. avgusta 1929. godine u Banjaluci, gdje je završio Višu pedagošku akademiju, a za njega kažu da je bio sportista od glave do pete.
Bio je veliki igrač, kasnije i trener te se slobodno može reći da je udario rukometne temelje u Banjaluci. Aktivno se bavio atletikom, fubalom, odbojkom i velikim rukometom, a za mali rukomet se opredijelio 1954. godine. Jedan je od začetnika poznate banjalučke rukometne škole, koja je kasnije postala popularna i cijenjena u svijetu. On je u rukometu bio od prve lopte koja je stigla u grad na Vrbasu, 1949. godine.
Tokom igračke karijere sve vrijeme je bio kapiten Borca, te uprkos stalnim pozivima bogatijih i tada boljih timova, nikada nije napustio “crveno-plave”, a od 22 utakmice odigrane za reprezentaciju bivše SFR Jugoslavije samo u jednoj nije nosio kapitensku traku.
Radio je, takođe, i u raznim forumima, u RK Borac, u SOFK-i, raznim savezima. Bio je predsjednik Stručnog savjeta za sport grada Banjaluke, pišu Nezavisne novine.
Pero Perović je bio strah i trepet za golmane. Imao je svojstven šut sa zemlje poslije specifične finte, sa dugom zadrškom u zamahu, tako da je protivničku odbranu i golmana dovodio na pogrešnu nogu.
Igrao je na poziciji desnog beka i godinama bio oslonac i pokretačka snaga Borca. Bio je smiren, dobroćudan, uvijek spreman da pomogne drugima. Igrač odluke, u prelomnim trenucima utakmice, kada je svima drhtala ruka znalo se da lopta ide Peri, a on je te situacije rješavao topovskim šutem i najčešće golom.
Poslije prestanka aktivnog igranja, postao je prvi i nažalost jedini Banjalučanin savezni selektor reprezentacije, a tu funkciju je obavljao od 1964. do 1966. godine. Još je trenirao juniorski sastav Borca, kao i prvi tim (1966-1968).
Milorad Karalić, naš zlatni olimpijac, kaže kako je Perović uvijek bio pun ideja i inicijativa te ga navodi kao jednog od začetnika rukometa u Banjaluci.
“Pero je ostavio velikog traga kao igrač, ali takođe i kao sportski radnik i čovjek. Na njegovu inicijativu je napravljeno prvo igralište za rukomet u gradu, takozvano ‘Čajevčevo’ igralište. Uvijek je pazio mlađe momke u ekipi. Nakon završetka karijere nastavio je s radom u rukometu, ali je u isto vrijeme dosta vremena posvetio tome da mladi rukometaši, pored sporta, završe školu, zaposle se i postanu ljudi, jednostavno Pero je bio otac banjalučkog rukometa i Rukometnog kluba Borac”, kazao je Karalić.
Takođe je obavljao i mnogobrojne funkcije u rukometnim savezima bivše države, BiH, Banjaluke, te svom Borcu, čiji je postao prvi počasni član u maju 2006. godine.
Pored rukometa, Pero je imao još jednu ljubav, a to je ljubav prema slikarstvu. Godinama je sakupljao umjetničke slike, ali i reprodukcije velikana slikarstva.
Zbog svih zasluga za bh. sport, posebno rukomet, 2006. je nagrađen i nagradom za životno djelo u izboru “Nezavisnih novina”. Perović je odlikovan i ordenom Njegoša prvog reda za zasluge u sportu.
On je, poslije duge i teške bolesti, 26. oktobra 2010. preminuo u ranim jutarnjim časovima u svom rodnom gradu.
