Ronaldinjo je u januaru ove godine najavio da se povlači iz fudbala. To je kraj jedne zadivljujuće karijere za vrijeme koje je uspio da očara svijet svojim zabavnim i jedinstvenim stilom igre.
Gotovo da nema čovjeka na planeti koji nije uživao da gleda brazilskog čarobnjaka na terenu. Pa čak i ako nije ljubitelj fudbala. Jednostavno, u njegovim nogama je bila, a još uvijek je, magija.
Za magazin “FourFourTwo” Ronaldinjo je dao opširan intervju u kojem se osvrnuo na svoju karijeru i odgovorio na neka od najzanimljivijih pitanja obožavalaca.
Ronaldinjo je otkrio da nakon fudbala planira da se posveti muzici.
“Želim da savladam audio inženjering i proizvodim muziku. To me mnogo zanima. Želim da napravim studio kod kuće”, kaže Ronaldinjo, zbog čijeg penzionisanja žale svi strastveni ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu.
Intervju je objavljen 2014. godine, nakon čega je Ronaldinjo napustio Atletiko Mineiro i sezonu proveo u meksičkom Kveretaru te dva i po “nesretna” mjeseca u Fluminenseu.
Ronaldinjo je u 34. godini još uvijek bio u dobroj formi, a na intervju je pristao na Ronaldov poziv.
Intervju prenosimo u cjelosti:
Da li si zaista postigao 23 gola u utakmici kada si bio tinejdžer?
Jesam, ali klinci protiv kojih sam igrao bili su grozni. Igrali su radi zabave, na časovima fizičkog vaspitanja, a ja sam već bio u timu. To je bilo u petom razredu i nikad više nije bilo tako lako.
Ko su igrači koje si volio da gledaš dok si odrastao? Da li si imao želju da igraš kao neko od njih?
Ima ih mnogo: moj brat Asis, Rivelino, Romario, Ronaldo, Rivaldo. Dijego Maradona bio je poseban, uživao sam da ga gledam čak i prije utakmica. On je bio najrazigraniji, volio sam da ga gledam kako barata loptom. Njegova tehnika bila je drukčija od drugih. Ali majka mi nije dala da držim narandže u vazduhu poput njega.
Šta pamtiš sa Svjetskih prvenstava u Sjedinjenim Američkim Državama 1994. i u Francuskoj 1998. godine? Kako su uticala na tebe?
Osvajanje Svjetskog prvenstva 1994. godine bilo je ono što me nagnalo da postanem fudbaler. Postalo mi je jasno da želim da igram fudbal, a ne futsal. Bilo je odlično vidjeti da jedan igrač može toliko učiniti za svoju ekipu. Da su sve ekipe imale Romarija, Brazil bi puno teže došao do pobjede. Četiri godine kasnije već sam razmišljao o 2002. godini. Od 15. godine sam želio da zaigram na Svjetskom prvenstvu. Već 1998. godine sam znao kako je trenirati na brazilskom Teresópolisu te sam s brazilskom U17 reprezentacijom osvojio Svjetsko prvenstvo godinu ranije. Poraz u finalu igračima nije teško pao, ali navijačima jeste.
Kako si odabrao nadimak Ronaldinjo (”Mali Ronaldo”)?
Pa, prije mene je postojao drugi Ronaldo! Bliski ljudi nikad me ne zovu Ronaldinjo. Kada sam postigao svoj prvi veliki pogodak za Brazil 1999. godine, najpoznatiji brazilski komentator nazvao me Ronaldinjo Gaučo jer dolazim iz savezne države Rio Grande do Sul (to je uobičajeni naziv za tamošnje stanovništvo, op. a.) i jer je u to vrijeme Ronalda zvao Ronaldinjo.
Kada si potpisivao za Pari Sen Žermen, da li su i drugi klubovi bili zainteresovani za tebe? Da li te frustrirao period čekanja dok je Gremio išao po sudovima?
Bilo je drugih klubova, ali više se ne sjećam kojih. O tome ne volim ni da razmišljam, bilo mi je vrlo teško. Dva mjeseca sam proveo sam u teretani.
Koje ti je najdraže sjećanje iz Francuske?
Najviše se sjećam derbija protiv Marseja jer sam postigao pogodak u gotovo svim, uključujući onaj na Velodromu. To je bila prva PSŽ-ova pobjeda na tom stadionu nakon dugo vremena. Još uvijek volim PSŽ. To je bio moj prvi evropski klub i u njemu sam odigrao dvije i po sjajne sezone. Pratim sve što rade. Zapravo, gledam samo pogotke, dosadi mi gledati svih 90 minuta.
Slobodan udarac protiv Engleske 2002. godine na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji – da li si vidio da Simen nije na liniji?
Vidio sam da nije na liniji, da je pet metara od nje. Gađao sam gol, ali ne tačno tamo gdje je lopta otišla. Želio sam da Siman postane očajan i spotakne se na povratku. Bio je to sjajan pogodak u mojoj najsjajnijoj utakmici za Brazil na tom Svjetskom prvenstvu. Imao sam asistenciju, zabio pogodak, dobio crveni karton – to je bila jedna od rijetkih prilika kada sam ga dobio. Utakmica protiv Belgije bila je teška, ali radi samopouzdanja je bilo ključno da pobijedimo Englesku. Ljudi su znali da bi to moglo da bude finale Svjetskog prvenstva jer je većina favorita već bila ispala.
Šta ti je veliki Skolari rekao kada si na Svjetskom prvenstvu 2002. godine protiv Engleske dobio crveni karton? Jesi li bio zabrinut da nećeš moći da se vratiš u ekipu na vrijeme za finale ili da Brazil bez tebe neće doći do finala?
Podržao me, rekao mi je da je dobro učiti. Poznaje me otkad sam bio klinac u Gremiju, on mi je poput oca. Sada nemamo priliku da mnogo razgovaramo zbog njegovog posla, ali još uvijek se volimo. Što se tiče gubitka mjesta, nisam bio previše zabrinut. Jedino sam se nadao da moja zamjena (Edilson) neće zabiti tri gola protiv Turske u polufinalu. Usredotočio sam se na finale, bio sam miran. Bili smo vrlo samouvjereni nakon pobjede nad Engleskom, znao sam da imam sigurno mjesto u timu.
Nikeova reklama u kojoj odbiješ loptu od prečke i izvodiš njome majstorije – jesi li to stvarno učinio ili se radi o vještoj montaži?
Naravno da sam to učinio! Radim to svaki vikend na svom terenu kod kuće.
Kako ste slavili nakon osvajanja Svjetskog prvenstva 2002. godine? Roberto Karlos i Ronaldo otkrili su da je bilo divlje…
Dugo nisam otišao da spavam. Slavili smo u avionu, u Braziliji, u Riju i u svojim gradovima. Nakon povratka u Rio, kući sam se vratio s Ronaldovim ocem. Na tom putovanju popili smo puno soka od narandže! Da opet pobijedim na Svjetskom prvenstvu, slavio bih dvostruko žešće. Tek nakon nekoliko mjeseci privikneš se na titulu svjetskog prvaka. To se većini dogodi jednom u životu. Roberto takođe žestoko fešta, ali on je uvijek takav.
Koji je tvoj najbolji pogodak?
Kod nekih pogodaka ne radi se o vještini, nego o trenutku u kojem živiš. Neke važne pogotke zabio sam jako mlad. Da njih nisam postigao, možda ne bih dobio priliku tako rano da zaigram za Brazil. Obećavajući igrač postao sam zahvaljujući pogotku protiv Venecuele. Pogodak za PSŽ protiv Marseja upisao me u istoriju jednog evropskog kluba. U Barsi sam zabio gol u svojoj prvoj utakmici koja je počela u ponoć.
Igrači Barselone ne dobijaju često ovacije od navijača Real Madrida na Bernabeu, a ti si ih dobio nakon pogotka 2005. godine. Čega se najradije sjećaš s te utakmice?
Vrlo sam ponosan na to. Kada se dogodilo, nisam to ni primjetio. Koliko znam, to se dogodilo još samo Maradoni. Dvostruko me više obradovalo to što je moj fudbalski heroj zadnji koji je prije mene imao tu čast. Razgovarao sam o tome s njim.
Kakav je to osjećaj kada uništiš protivnika, a zatim se nakon utakmice s njim smiješ i šališ?
Uvijek poštujem svoje protivnike jer znam da bismo jednog dana mogli zajedno da zaigramo.
Čega se sjećaš s finala protiv Arsenala u Ligi šampiona 2006. godine? Jesi li smatrao da Barcelona može pobijediti, iako ste gubili pri kraju utakmice? Koliko je bio važan Henrik Larson?
Bilo je fenomenalno. Larson je dugo bio naš 12. igrač, čovjek koji je silazio s klupe kako bi nešto postigao. Bilo smo samouvjereni od početka i znali da možemo da pobijedimo samo pomoću strpljenja.
Da li je odlazak iz Barselone bila teška odluka? Da li je istina da je klub smatrao da loše utičeš na mladog Lionela Mesija?
Bilo je lako, bilo je vrijeme za odlazak. Želio sam da slijedim stope Frenka Rajkarda, koji mi je bio trener i ispričao mi sjajne stvari o Milanu. Imao sam i druge opcije, ali želio sam da igram za Milan. Što se Mesija tiče, to nije istina. Želio sam da mu budem dobar uzor i za njega učinim ono što je za mene učinio Ronaldo. Mesi je uvijek bio vrlo sramežljiv, ali fantastičan je igrač. Živjeli smo u istoj ulici, imao sam odličan odnos s njim i njegovom porodicom. Već tada sam znao da je bolji igrač od mene.
Ko je najbolji igrač protiv kojeg si igrao?
Paolo Maldini. On je izuzetno vješt. Nemoguće je da vas ne zadivi, čini vam se da sve radi bez ikakvog truda.
Je li elastiko tvoja omiljena majstorija? Ko je vještiji – Ronaldo ili ti?
To je vjerovatno moja omiljena majstorija. To dolazi s futsalom, ali ja sam je prilagodio terenu. Rivelino, koji je izmislio potez, imao je kraće noge, ali bio je nevjerovatno vješt. Imam povjerenja u svoje vještine, usavršio sam ih s vremenom. Oduvijek volim da se igram loptom. Ronaldo je moj junak. Bio je bolji od mene.
Ko je najbolji menadžer sa kojim si radio?
Bez sumnje Rajkard. On je među najboljima u svijetu i zaslužuje vrhunske ekipe. Uvijek je iz mene izvlačio ono najbolje jer sam znao da zna šta mi treba. Njegovo iskustvo na terenu je neprocjenjivo.
Kako si reagovao kada si saznao da žele novu vrstu pčele da nazovu po tebi?
Bio sam šokiran, ali smatrao sam da to čine jer žele publicitet. Zato sam odlučio da imenujem pčelu po broju 49 u čast svojoj majci, koja je rođena 1949. godine.
Zašto si napustio Milan?
Želio sam da se vratim u Brazil i živim u Riju. Flamengo je za mene imao dobar plan – zato se nisam vratio u Gremio.
Koliko ti je bilo važno da osvojiš Kopa Libertadores?
Zaista sam to želio, pobjeda s Atletikom bila je jedna od najboljih u mojoj karijeri. Nisu osvojili nijedan važan trofej od 1971. godine i nikad još nisu imali Libertadores, tako da su njihovi strastveni navijači to zaslužili. Konkurencija je bila uzbudljiva, to je doprinijelo uzbuđenju zbog pobjede.
Kuća ti gori i imaš priliku da spasiš samo jednu medalju. Koju ćeš odabrati?
Mislim da su sve jednako važne kada ih osvojiš. Naravno da mi one sa Svjetskog prvenstva više znače, ali to zavisi od toga koja je najbliža vratima ili prozoru – kako bih mogao pobjeći nepovrijeđen.
Navijači kojeg kluba su ti najdraži – među klubovima za koje si igrao?
Uvijek igram za ekipe s gorljivim navijačima. Gremio je bio poseban jer je bio moj prvi klub. Brazilci su ludi za fudbalom, pritisak je veliki. I u Francuskoj su divlji. Navijači PSŽ-a su zbilja bučni. Barselonini su bili napeti jer neko vrijeme nisu osvojili Ligu šampiona. A u Milanu je na tribinama i van terena isti šou kao i na terenu. Nikako ne mogu da odaberem.
Jesi li se 2010. i 2014. godine nadao da ćeš zaigrati na Svjetskom prvenstvu?
2010. godine mislio sam da imam šansu, ali Dunga me nije želio. 2014. godine sam imao više iskustva, mogao sam da budem odabran i žao mi je što nisam.
