Ako je iko u istoriji fudbala zaslužio nadimak Il Fenomeno, onda je to on. Luis Nazario De Lima Ronaldo jedan je od najvećih napadača koje smo ikada gledali, za mnoge najbolji u istoriji najvažnije sporedne stvari na svijetu.
Kada govorimo o njemu, ne pričamo samo o trofejima nego o načinu kako je zabijao, driblao, trčao i uživao u igri. U istoriji fudbala bilo je puno igrača čija je kolekcija trofeja bogatija od njegove, koji su možda ostavili i dublji trag jer su duže trajali, ali Il Fenomeno je bio prekretnica, fudbaler koji je bio simbol prelaza iz romantičnih devedesetih u legionarski fudbal kakvom svjedočimo danas.
Fudbal se u međuvremenu puno promijenio. Statistika i brojke postale su važnije od utiska, a nekada nije bilo tako. Ronaldo, onaj pravi Ronaldo, bio je heroj te ere, epohe kada smo gledajući fudbal uživali isključivo u igri i potezima, a nismo brojali predasistencije, procenat tačnih i netačnih dodavanja te tako vrednovali učinak pojedinca, a od fudbala stvarali nauku koja to nije.
Baš kao i Van Galov Ajaks, Ronaldo je predstavljao možda i posljednji simbol romantičnog fudbala prije nego što je on postao taoc globalnih korporacija, televizijskih kuća, selfi navijača i Instagram igrača, bogatih tajkuna i svega onoga odbojnog nastalog nakon ”Slučaja Bosman” što mnoge ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu čini nostalgičnim za vremenima kada to nije bilo tako.
S nepunih 18 godina, kao jednog od najvećih svjetskih talenata na Svjetsko prvenstvo u SAD 1994. vodio ga je brazilski selektor Karlos Alberto Pareira. Iako je cijela država molila Pareiru da u vatru gurne novog Pelea, a čak se i selektorova majka uključila u masovnu kampanju da se Ronaldu da šansa, iskusni trener bio je nepopustljiv.
Sa dječakom je imao druge planove. Selesao su do četvrtog naslova prvaka svijeta vodili Romario i Bebeto, a mladi Ronaldo sve je to posmatrao s klupe. Dok je sa zlatnom medaljom oko vrata i peharom u ruci trčao stadionom Rouz Boul, u njemu nije bilo ljutnje ni ljubomore. Svijet je čekao novog Pelea, a on je bio spreman da uskoči u Kraljeve kopačke.
Između Mundijala u SAD-u i onog koji je Ronalda čekao u Francuskoj prošle su četiri godine. U međuvremenu, brazilski princ je izrastao u pravog Kralja, jer tih nekoliko sezona koje je odigrao, najprije u dresu PSV-a, zatim Barselone, a onda i Intera, bile su nešto neviđeno. Za nas koji nismo imali priliku da gledamo one najveće – Pelea, Krojfa, Di Stefana, a za Maradonu smo bili još prebalavi – Ronaldo je bio heroj.
A onda je stiglo ljeto 1998. Brazil je u Francusku stigao s reputacijom prvog favorita jer je selektor Zagalo u ekipi, osim poslovično sjajnih pojedinaca imao i jednog genija. Il Fenomeno, kako je u međuvremenu dobio nadimak, tada nije smatrao da u karijeri već ima naslov svjetskog prvaka. Tehnički, svoju medalju jeste bio dobio, ali taj Mundijal nije bio njegov. Zlato su osvojili neki drugi igrači, a on je želio svoj naslov. Turnir u Francuskoj bio je prilika da Kralj dobije svoju krunu.
Brazil je već nakon prva dva kola grupne faze osigurao nastup u osmini finala. Na krilima Ronalda u osmini finala teško je stradao Čile (4:1), a u četvrtfinalu u sjajnoj utakmici Danska (3:2). U polufinalu Ronalda i Brazil čekala je fantastična Holandija. Van Galov Ajaks stariji tri godine i pojačan Denisom Berkampom. Bila je to ljepotica turnira. Brazil je poveo golom Ronalda, a tri minuta prije kraja izjednačio je Patrik Klajvert. Nakon produžetaka rezultat se nije mijenjao, a izvođenje udaraca sa 11 metara po ko zna koji put je bilo kobno za Holanđane. Brazil je ušao u finale i čekao boljeg iz dvoboja Francuska – Hrvatska.
Jako dobro znamo kako je ta utakmica završila i finalnu utakmicu protiv Brazila igrali su domaćini. Bilo je 2:1 za Francuze, nakon preokreta.
Ono što se događalo u brazilskom taboru noć prije utakmice ostaće zapisano u mitologiji fudbala kao najveća misterija svjetskih fudbalskih prvenstava. Veća od fantomskog gola Geofa Hursta u finalu 1966. protiv Njemačke i čudnija od neobjašnjivih poraza Brazila od Urugvaja 1950. te Mađarske od Njemačke 1954.
Šta se zapravo dogodilo? Svjedoci su pričali da je hotelom odjekivala vika, a onda i plač. U pitanju je bio Ronaldo, svi su znali da se nešto desilo, ali niko nije progovorio sve do sada. Punih 20 godina. Kako je cijeli slučaj bio obavijen velom tajne, nije trebalo puno da se zakotrljaju teorije zavjere.
Neki su pričali da je Ronaldo doživio epileptički napadaj, drugi su tvrdili da nije izdržao pritisak finala i silna očekivanja nacije, treći su išli toliko daleko da su bili uvjereni da je najbolji igrač na svijetu bio otrovan.
Niko nije znao šta se točno dogodilo sve dok ovih dana Ronaldo sam nije ispričao svoju priču i na neki način bacio malo svjetla na najveću tajnu u istoriji Mundijala.
”Sve je bilo u redu za vrijeme ručka. Otišao sam u sobu da se malo odmorim, a onda sam osjetio nešto što nisam nikad u životu. Probudio sam se i bilo mi je užasno loše. Rekli su mi da sam buncao, vikao, otvorio sam oči i vidio sam nekoliko saigrača i doktora Toleda. Niko nije želio da mi kaže šta se dogodilo”, priča Ronaldo.
Postojala je čak i verzija da je umro, da je bio klinički mrtav, pa da su ga ipak uspjeli vratiti u život.
“Znam samo da sam tražio da odu i da me puste da spavam, nije mi bilo dobro. Kada sam malo došao sebi, spustio sam se u hotelsko predvorje i vidio sam Leonarda koji mi je rekao da su ljekari odlučili da ne igram finale”, dodao je Il Fenomeno.
Ipak, pojavio se na terenu.
“Svi testovi su pokazivali da mi nije ništa, da se ništa nije dogodilo. Ali Zagalo nije ni pomišljao da me stavi u tim. Prije početka utakmice rekao sam mu da moram da igram, da sam u redu. Nije imao izbora i poslušao me. Igrao sam, a sve ono što mi se događalo vjerovatno je uticalo na ekipu i zato smo odigrali kako smo odigrali”, otkrio je slavni Brazilac.
Brazil je u tom finalu djelovao kao amaterska ekipa, slično kao i protiv Njemačke u Belo Horizonteu prije četiri godine. Francuzi su igrali taman toliko koliko je im trebalo, a Selesao nije ni pokušao da napravi nešto.
Ronaldo je bio sjena najboljeg igrača svijeta. Izgledao je poput duha koji samo šeta terenom. Francuzi su pobijedili 3:0 i osvojili su svoj jedini naslov prvaka svijeta.
“Imao sam obavezu prema svojoj zemlji, nisam želio da izdam Brazil. Morao sam da pokušam, makar po cijenu zdravlja”, zaključio je Ronaldo.
U Parizu su te večeri Francuzi bili bolji, ali Ronaldo je već četiri godine kasnije osvojio svoj naslov. Gotovo sam je predvodio Brazil do pete titule svjetskog prvaka, a s osam golova bio je i najbolji strijelac Mundijala u Južnoj Koreji i Japanu. Kralj je napokon dobio svoju krunu i prijesto.
(Tekst je preuzet sa portala Index.hr)
