“Dok je većina klinaca maštala o tome da postigne savršen gol, ja sam oduvijek sanjao da ga odbranim”, riječi su jednog od najboljih golmana u istoriji Ikera kasiljassa.
Upravo njemu “B92” je posvetio “nekoliko” redova.
Znate kako kažu – ‘Kako misliš normalan? Pa, on je golman”. I, istina je, većina čuvara mreže ‘posebna’ je na neki svoj ekscentričan način, pogotovo kada se radi o staroj gardi. Valjda to tako ide jer bi u suprotnom svako mogao da bude golman. Nije lako boriti se sa svim tim pritiskom koje sa sobom nosi stajanje na liniji. Biti protiv svih, braniti mrežu koju svi žele da zatresu…
Njihov položaj još je nezahvalniji od onoga u kome se nalaze članovi zadnje linije, posljednjeg bedema odbrane vlastitiog gola. Iako se i njima svaka greška posebno ‘mjeri’, i umje da potre sve ono dobro što su do tada uradili, čuvarima mreže još je teže. Štoper ili bek mogu da se iskupe na drugom kraju terena, dok za njih popravni ne postoji.
Možda upravo u svemu tome i leži gore spomenuta ‘posebnost’, odnosno njihova sklonost ka nekim stvarima koje i nisu baš sportske. Van terena to su alkohol, cigarete, kocka, brza kola, gomile tetovaža i sve što ide uz to, a na njemu momenti, tipa – kada odluče da je na crti baš dosadno, docrtaju nulu pored desetke na leđima i krenu u driblinge oko protivničkih napadača.
Ipak, već iz prve rečenice možete zaključiti da naš junak ne posjeduje taj tip ‘posebnosti’, on je ‘poseban’ na potpuno svoj način. Na veliku scenu zakoračio je pravo iz srednjoškolske klupe, pošto je zamolio profesora da izađe sa šestog časa kako bi stigao da brani u meču Lige šampiona, da bi danas – tačno dvije decenije kasnije – postao njen apsolutni rekorder. Na tom putu osvojio je sve, ali baš SVE – Iker Kasiljas Fernandes.
Rođen je u predgrađu Madrida Mostolesu 20. maja 1981. godine u porodici velikih navijača najvećeg kluba na svijetu – madridskog Reala. Kako kaže njegov otac Hose Luis, već na fudbalu u kraju pokazao je ljubav prema rukavicama, iako je bio po prilično sitan i nizak. Hose je smatrao da će ga to ‘proći’ i da će, poput ostale djece, poželjeti da zapravo igra fudbal, ali se to nikada nije dogodilo. I dobro je što je tako.
Sa devet godina našao se u trening centru ‘kraljevskog’ kluba ‘La Fabrica’, a tamo je i ostao narednih 25 godina. Međutim, veliko je pitanje da li bi se sve tako odigralo da jednog dana nije zaboravio da ode do kladionice i uplati tiket ocu.
Gospodin Kasiljas, inače u to vrijeme prosvjetni radnik u ministarstvu, pogodio je četrnaest tačnih rezultata tog vikenda, Imao je više sreće o Dimitrija Mite Pantića u Tesnoj koži, ali je u nedjelju uveče vjerovatno i sâm poželio da je i u njegovom slučaju neko ‘pogodio stativu’. Iker se zaigrao na lokalnom terenu, a njegova porodica ostala uskraćena za džek-pot u vrijednosti od 1.200.000 evra.
Opet, gledajući iz ove perspektive, djeluje da je ovako ispalo bolje…
Dvanaest godina po dolasku u klub, a četiri dana pred svoj šesnaesti rođendan, umjesto na času biologije našao se na gol liniji voljenog kluba – slavnog Reala. U Madridu je gostovao Rosenborg u okviru grupe faze Lige šampiona, a usljed povreda Boda Ilgnera i Pedra Kontrerasa trener Jup Hajnkes nije imao drugo rješenje.
Ni legendarni Nijemac u tom trenutku nije mogao da pretpostavi šta je uradio. Kao i često, prečesto u životu splet okolnosti učinio je svoje, a fudbal je dobio novog heroja i brojne nove stranice istorije. Posljednju baš prošlog utorka, kada je stajao na golu Porta na gostovanju Juventusu.
Iako su Španci kroz istoriju imali nekoliko izuzetnih golmana, Kasiljasa su smatrali ‘reinkarnacijom’ Dina Zofa. Bio je samo tri centrimetra viši od čuvenog Italijana (185), a sličnost u njihovom golmanskom i mentalnom sklopu gotovo da je identična. Takođe, kao i ‘Monumento’ savršeno je tehnički i taktički iškolovan, baš po italijanskom modelu.
Pravovremeno postavljanje, munjeviti refleksi, brzina, konzistentnost i liderske sposobnosti učinili su ga nezamjenjivim na golu kluba i reprezentacije. Praktično je nemoguće uhvatiti ga na ‘krivoj’ nozi ili mu proturiti loptu pored stajne kada bi vam ušao u šut, a kako je vrijeme prolazilo bivao je sve bolji i bolji. Jedino za šta su mogli da mu zamjere bilo je to da ne napušta gol prilikom centaršuteva, narodski rečeno spada među ‘linijaše’, ali i pored toga rijetke su lopte koje nije uspio da obuzda nevjerovatnim refleksima.
Za dvije i po decenije u Realu, odnosno 16 godina u prvom timu, značajno je doprinio da njegov klub održi status koji ima u svijetu – osvojivši čak 18 trofeja.
Pet La liga, dva Kupa kralja, četiri Superkupa Španije, tri Lige šampiona, dva UEFA Superkupa i dvije titule Klupskog prvaka svijeta, uz gomilu individualnih nagrada.
Samo je čuveni Raul Gonsales Blanko (741) više puta od njega branio boje Reala (725), a zbog svega što je uradio za tim sa Santjago Bernabeua i Španiju od navijača je dobio nadimak ‘San Iker’ (Sveti Iker).
Istovremeno, sa uspjesima na klupskom nivou pisao je svoju legendu i u dresu ‘Crvene furije’, na čijem golu se našao takođe već kao golobradi mladić – i to na Svjetskom prvenstvu 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji. A, i tamo je rekorder, sa 167 nastupa, i kapiten. Sa trakom na ruci donio je svojoj zemlji prvu titulu prvaka Evrope poslije 44 godine 2008, potom i još jednu četiri godine kasnije, dok je 2010. u Južnoj Africi stigao da uđe u društvo Franka Bekenbauera i Didijea Dešana.
Postao je tek treći čovjek koji je kao kapiten podigao trofeje Lige šampiona, svjetskog i Evropskog prvenstva visoko iznad glave, dok je prvi i jedini golman kapiten osvajač EURO takmičenja.
Nažalost, ni sve to nije bilo dovoljno da ga sačuva od mračne strane Real Madrida, pa je i on doživio sudbinu svog velikog prijatelja Raula, ali i mnogih drugih živih legendi Madrida.
Na silu su ga odvojili od nečega što je volio isto koliko i svoje najbliže, što se i moglo vidjeti prilikom oproštajne konferencije na Bernabeuu. Iako će vam gotovo svi fudbalski fanatici reći da nisu reagovali isto kao Iker – budite sigurni da vas lažu jer bi tog dana i lopta proplakala.
Rijetki su oni kojima, gledajući kako se veliki Iker Kasiljas neuspješno bori za talasima emocija, nešto nije ‘upalo u oko’ za tih petnaestak minuta.
Jeste Iker imao nekoliko netipičnih kikseva, jeste u nekoliko navrata imao i periode u kojima je bio značajno ispod svog nivoa, ali ništa ne može da opravda manir čelnika nesporno velikog kluba, manir tipičan za odvratni moderni fudbal.
S druge strane, koliko golmana znate koji nisu kiksali za vrijeme svoje karijere? Posebno govoreći o onima koji su veći dio nje proveli na najvišem nivou?
U tom trenutku imao je 34 godine, što i nije neki problem kada su u pitanju čuvari mreže, šta više – oni što su stariji to su bolji. Nije želio poput dobrog dijela svojih vršnjaka da se preseli u Sjedinjene Američke Države ili Kinu, želio je da ostane u Evropi i da i dalje igra ozbiljan fudbal.
Najbrži je bio Porto, pa je Iker u ljeto 2015. godine postao novi igrač portugalskih ‘Zmajeva’. Sada, prošlog utorka, postao je aposlutni rekorder kada je evropski klupski fudbal u pitanju. Ekipa sa ‘Dragaa’ gostovala je na Juventus areni, a da sve bude dodatno simbolično pobrinula se sudbina.
Na crti preko puta njega, na drugoj strani terena stajao je još jedan njegov veliki prijatelj. Čovjek koga neizmjerno cijeni, čovjek koji istu dozu poštovanja gaji i prema njemu – veliki Đanluiđi Bufon. Po mnogima, Iker i Điđi važe za najbolje golmane svoje generacije, možda i svih vremena, a malo je onih koji će vam reći drugačije.
Bio je to njegov 175. nastup u evrokupovima, čime je sa prvog mjesta vječne liste skinuo još jednog pripadnika ‘svoje vrste’ i jednog od najboljih defanzivaca ikada Paola Maldinija. Njegovo dostignuće još je veće kada se zna da su iza njega igrači poput Ćavija Ernandesa, Klarensa Sedorfa i Raula Gonsalesa…
Još od vremena jedinog osvajača Zlatne lopte, kada govorimo o golmanima, čuvenog Lava Jašina, pa preko Gordona Benksa, spominjanog Zofa, Edvina van der Sara, Olivera Kana…. Svaka era imala je po nekoliko fantastičnih golmana, ali niko od njih ne može da se pohvali biografijom kakvu ima Iker Kasiljas.
Nekima nedostaje Liga šampiona, nekima Svjetsko prvenstvo, drugima EURO, dok neki od njih nisu ni došli u realnu priliku da to i ostvare. Ipak, osim trofeja, koji nisu baš uvijek najrelevantniji faktor, ono što Ikera izdvaja od ostalih jeste način razmišljanja i njegov pristup fudbalu.
“Biti dobra je osoba je isto što i biti dobar golman. Nebitno je koliko golova odbranite, neki ljudi će i dalje pamtiti samo one trenutke kada to niste uspjeli da učinite. Sve u svemu, poenta moje priče jeste da ne želim da me pamte kao dobrog golmana, već kao dobru osobu” — Iker Kasiljas.
(B92, Nemanja Đorđević)
