[dropcap]DORTMUND[/dropcap] Kad se Henrih Mitarjan pridružio Borusiji Dormund prošlog ljeta, najveći problem jerrmenskog fudbalskog reprezentativca nije bilo prilagođavanje na novu zemlju, jezik, ekipu ili način igre.
Ne, najveći problem ovog ofanzivnog veznog igrača bio je pronaći partnera za šah, piše Uli Hese za “Champions”.
“Nisam imao nikoga s kim bih igrao, a nisam volio igrati onlajn s udaljenim prijateljima, pa sam igrao protiv kompjutera”, požalio se Mitarjan. “Nije isto igrati protiv kompjutera i čovjeka, jer na kompjuteru možeš požuriti s potezom znajući da ga uvijek možeš vratiti.”
Šah je obavezni predmet u osnovnim školama širom Jermenije, no Mitarjan ga je naučio u Francuskoj, gdje je odrastao, piše Jutarnji list.
“Desetka” u ekipi Jirgena Klopa pronalazi mnoge sličnosti između dviju igara koje najviše voli.
“Ne znam precizno da objasnim zašto osjećam sličnost između fudbala i šaha, ali one postoje. Na primjer, u obje igre ključna je sredina. U šahu pokušavaš da kontrolišeš sredinu table, a i u fudbalu je vrlo važno dominirati na sredini terena”, kaže on.
I Ferguson hvali šah
Tu Mitarjanovu glavnu pretpostavku dijeli i Feliks Magat, danas mendžer Fulama.
U septembru 1978, kao 25-ogodišnji igrač HSV-a, obolio je od žutice i bio nedjeljama prikovan za krevet. Baš tada je sportski događaj mjeseca bio meč za šahovskog prvaka svijeta između Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja.
Magat je kupio knjigu da nauči pravila. Čim je ozdravio, učlanio se u lokalni šahovski klub.
“Smatram igranje šaha korisnim za fudbalera”, kaže Magat.
I u tom stavu nije usamljen. Pod legendarnim Helenijem Hererom igrači Intera su bili ohrabrivani da nauče i igraju šah.
Sir Aleks Ferguson u svojoj autobiografiji priznaje: “Kad bih ponovo započinjao trenersku karijeru, svakog bih svog igrača natjerao da nauči šah. Jer, savladavajući tu igru, poboljšali bi moć koncentracije.”
To je ujedno razlog zašto mnogi eksperti s područja obrazovanja raspravljaju da li bi škole trebale slijediti jermenski model i dati šahu veću vrijednost kao obaveznom predmetu. Magat lobira za to u Njemačkoj kroz udruženje “Yes 2 Chess” (“Da za šah”).
“Šah je majka svih strateških igara. Svaki sport može učiti iz šaha, jer svaki sportista koji želi postići uspjeh na vrhunskom nivou mora savladati tajne strategije i taktike”, naglašava Magat.
Zaista, jedna od prvih stvari koju šahista nauči jeste razlikovati strategiju i taktiku. Jednostavnim rječnikom, strategija je kako se planira pobijediti utakmica, konkretno u fudbalu, čekati na svojoj polovini i vrebati kontre ili ići naprijed i napadati. Zato je i tokom SP-a 2014. legendarni Kasparov oprezni pristup bez rizika poput Van Galovih Holanđana uporedio sa strategijom bivšeg šahovskog prvaka Tigrana Petrosjana, a svoj stil “napad je najbolja odbrana” s onim Levove Njemačke.
Pronaći strategiju
Upravo kada je strateška odluka napad dolazi do sljedeće nedoumice šahista odnosno taktičkog izbora fudbalskih trenera: napasti po kraljičinoj (lijevoj) ili kraljevoj (desnoj) strani borilišta. Ili, što je najteže, kroz sredinu?
Đanluka Vijali je tako priznao: “Kada sam počinjao kao trener, shvatio sam da mi šah može koristiti, jer mi je trebala strategija. Pripremati napad u šahu je kao pripremati fudbalsku utakmicu.”
I dok je, dakle, strategija plan, taktika su potezi kojima se taj plan provodi.
“Uvijek moraš pokušati biti potez ispred suparnika, potezima ili kontrama dovesti ga u neravnopravan položaj”, naglašava Vijali.
Neki šahisti su veliki stratezi. Mogu analizirati situaciju i smisliti briljantne planove. Drugi su, pak, nadareni taktičari; radije vjeruju u intuiciju nego um, pa čak i kad im je strategija inferiorna mogu pobijediti u partiji napravivši neki izvanredan taktički potez, neko iznenađenje. Suparnik nije mašina i ne može ukalkulisati baš sve opcije suparnika.
I Magat pronalazi sličnosti između šaha i fudbala upoređujući dva “igrališta”. Slaže se da se mora kontrolirati sredina, ali dodaje: “Jasno vam je da je prostor ispred odbrane jako važan. Ako napadačka strana okupira to područje, dobija mnoge ofanzivne mogućnosti. Međutim, ako taj prostor kontroliše strana koja se brani, manji je pritisak na njenu odbranu.”
Pet godina nakon što je naučio da igra šah Magat je tu teoriju pretvorio u praksu 1983. osvojivši tadašnji Kup šampiona s HSV-om protiv Juventusa, kad je utrčao u prostor ispred odbrane da bi postigao pobjednički gol.
Jedan od malobrojnih defanzivnih veznih igrača koji slijedi Magatove savjete je Edgar Davids.
“Nisam čak ni prosječno dobar igrač, ali zaista volim šah. U klubovima sam sreo svega nekolicinu suigrača s kojima sam mogao zaigrati šah i većinu sam uspijevao pobijediti osim Zvonimira Bobana. On je bio najbolji. Pravi đavo”, istakao je on.
Ili šah ili rulet
Sovjetski velemajstor David Bronštajn je tokom razgovora s Valerijem Lobanovskim rekao da legendarni trener fudbalera kijevskog Dinama “iskorištava početnu poziciju”, što je pristup koji je naučio u sovjetskim šahovskim školama.
“Fudbaleri ipak mogu promijeniti svoj početni plan u svakom trenutku, što šahisti ne mogu. Oni su zatočenici svojih prvih izbora”, naveo je on.
Možda potonja rečenica objašnjava zašto je od dvojice vrhunskih trenera koji su osvajali Kup ili Ligu šampiona s dva različita kluba jedan obožavalac šaha, Otmar Hicfeld. Drugi je Ernst Hapel, čija je najdraža igra bila – rulet.
